Znakovi nozemoze

Piše: Ekrem Karahodžić

PREPOZNAVANJE NOZEMOZE

Pojavu nozemoze u zajednici i njen početni razvoj ne obilježavaju karakteristični simptomi (znakovi, obilježja) na osnovu kojih bi pčelar, na samom početku nastajanja, mogao uočiti pojavu bolesti. Nozemoza se može uočiti tokom trajanja, i to kada uslijed nje posljedično pođu umirati pčelinje jedinke u većem broju. Za to vrijeme se bolest u zajednici širi.

U pojedinim životnim periodima pčelinjih zajednica različita je zastupljenost oboljelih pčelinjih jedinki, a pored toga različiti su i simptomi (znakovi) bolesti u staništu i van staništa, na pčelinjoj jedinki i zajednici, a uz to svi ti pojedinačni znakovi nisu karakteristični samo za nozemozu. Od oblika bolesti zavisi zastupljenost zdravih, oboljelih i mrtvih pčelinjih jedinki u zajednici. Ova zastupljenost različita je u različitim životnim periodima pčelinje zajednice a narocito se razliito manifestuje u zimskih i ljetnih pčela.

U različitim životnim periodima pčelinje zajednice različita je učestalost prirodnog odumiranja pčelinjih jedinki, naročito njihovog umiranja u staništu. Najveća zastupljenost oboljelih jedinki u oboljeloj zajednici je u periodu prirodnog odumiranja zimskih pčela ali i u periodu  intenzivnog razvoja pčelinje zajednice. U većem dijelu perioda prezimljavanja radilice umiru u zajednici, a najprije umiru nozemozne, kada je njihova zastupljenost u staništu među mrtvim pčelama i najveća. Tokom aktivnog rada pčela samo teško oboljele pčele umiru u svom staništu.

U različitim životnim periodima zejednice različita je starosna struktura pčela u zajednici, kao i zastupljenost oboljelih jedinkih u njoj. Ciljanim odabirom pčelinjih jedinki  u pripremanju uzorka za dijagnosticiranje bolesti može se veoma utjecati na objektivnost laboratorijskog nalaza.

Znakovi nozemoze na pčelinjoj jedinki

Oboljele pčele radilice žive polovinu života zdravih pčela. Slabo su aktivne, naročito na poslovima ishrane larvi i matice, pa se prijevremeno posvećuju drugim aktivnostima. U poslovima sabiranja i preuzimanja hrane one su slabo aktivne, neefikasne su i neproduktivne. One  osjećaju stalnu glad pa uzimaju sve više hrane. Oboljeli želudac ne može  probaviti najveći dio uzete hrane pa ona neprobavljiva dospijeva u debelo crijevo, a organizmu pčele je nedostatna. Neprobavljena hrana abnormalno opterećuje debelo crijevo. Ona u njega sve češće dospijeva u sve većim i većim količinama pa su potrebe za njegovim pražnjenjem jake i učestale. Jedna oboljela jedinka potroši mnogostruko više hrane od zdrave. Ona praktično iznosi hranu iz svog staništa. Zastupljenost oboljelih pčela na ramovima sa hranom nesrazmjerno je veća nego na ramovima otvorenog  legla.

Posmatranjem i pregledanjem bolesne pčele i poređenjem sa zdravom mogu se uočiti njihove različitosti. Kod bolesne pčele oblik zatka (trbuha, abdomena) je tubast. I kod stare zdrave pčele zadak trbuha je tubast, ali su njena zadnja tri trbušna segmenta (tegtira) sabranija u sedmom segmentu nego kod bolesne pčele. Kod bolesne pčele, membrana između šestog i sedmog trbušnog segmenta je rastegnuta, pa se uočava razdijeljenost ova dva segmenta, a što se kod zdrave radilice ne može uočiti. Kod oboljelih mlađih radilica (kućnih pčela)  trbuh je više naduvan, zadak tupast, ali manje nego u bolesnih starijih pčela. Bolesna pčela, isprovocirana na ubod, u napadnuto mjesto relativno sporo prodire bodeže svoje žaoke. Odmah, po prvoj reakciji uboda, bolesna pčela se može odstraniti zajedno sa žaokom. Kod uboda zdrave pčele to nije moguće, jer njeni bodeži trenutačno duboko prodru u napadnuto mjesto gdje žaoka, muskulaturom napadnutog mjesta, biva ukliještena pa se kida (čupa) iz trbuha pčele. Zajedno sa žaokom iz trbuha se povlače oštećeni i drugi trbušni organi. Kada bolesnu radilicu isprovociramo na ubod pa je lagano odvojimo od napadnutog mjesta ona izvuče bodeže žaoke iz napadnutog mjesta, tako da se žaočni aparat iz njenog zatka rijetko kada potpuno iščupa već se samo istegne.

Posmatrajući srednje crijevo bolesne pčele uočljivo je veliko proširenje njegovog srednjeg dijela. Boja njegovih stijenki je mliječno bijela. Kod zdravih pčela srednje crijevo je jednake debljine po cijeloj dužini, a boja stijenki je tamnocrvena. Sama boja sadržaja srednjeg i zadnjeg crijeva ne ukazuje na bolesno stanje pčele. Veoma često neosnovano se prezentuje da je tamnocrvena boja (boja zrele višnje) izmeta (fecesa) pčele karakteristična za nozemozu. Na pigmentaciju sadržaja srednjeg i zadnjeg crijeva pčele utječu sasvim drugi faktori, što znači da boja izmeta nije karakterističan znak nozemoze. Gustoća sadržaja zadnjeg crijeva može ali i ne mora ukazivati na bolest. Kod bolesne pčele izmet je u pravilu rijedak, ali rijedak izmet ili dizenteriju mogu uzrokovati i drugi faktori, kao na primjer neadekvatna hrana pčela.

Znakovi nozemoze u staništu

Oboljela pčelinja zajednica u proljeće zaostaje u svom razvoju. U njoj je u proljeće i jesen uočljivo da ima nesrazmjerno veću količinu legla u odnosu na broj pčela, odnosno njenu jačinu. Ljeti se ova karakteristična pojava, kao i drugi znakovi teže uočavaju. Početkom jeseni se uoči da ona  ima malo hrane a dosta legla, a u kasnu jesen da je u njoj i veoma malo pčela.

                Kod jako oboljele zajednice dobro je uočljiva potrošnja hrane te da je u njoj uvijek više otvorene hrane. Ovdje se mora razlikovati otvorena a neprerađena i ukisla hrana koju pčele nerado ili apsolutno neće da konzumiraju. U takvim slučajevima popunjenost stanica hranom je jednaka gotovo u cijeloj površini i nema pravilno povećanje od legla (gnijezda) ka poklopljenom mednom vijencu. Stanice bliže mednom poklopljenom vijencu su prazne ili su gotovo prazne kao i stanice do legla (gnijezda). Između legla i zatvorenih mednih vijenaca u stanicama je otvorena hrana svijetle boje (boja bistre suze).  Zidovi stanica saća su vlažni, a odaju utisak zamašćenosti.

Kada bolesne pčele uslijed vremenskih prilika duže vrijeme ne mogu izaći iz svog staništa na pročisni let, često defeciraju u svom staništu. Dizenterija je, kao pojava kod oboljelih pčela, učestalija i intenzivnija nego kod zdravih pčela, ako je njen izazivač Nosema apis. Ovakve pojave se obično jave tokom zime. Kada je izazivač nozemoze Nosema ceranae  takvih znakova apsolutno i nema. Tragovi sasušenog izmeta (fecesa) se uočavaju u proljeće, obično u neposrednoj blizini zimskog gnijezda, najčešće na satonošama i saću ali i mednim poklopcima. Tragovi se mogu uočiti i u stanicama saća, na bočnim i donjim letvama ramova, na podnoj dasci i na unutrašnjim stijenkama staništa, najčešće prednjoj. Sasušeni tragovi u stanicama saća nalaze se na donjem dijelu stijenke stanice. Na djevičanskom saću lakše ih je uočiti nego na starom saću. Kako jedan broj bolesnih jedinki uslijed naglog uznapredovanja bolesti uopće ne može izaći van staništa pa čak ni ljeti, one se udalje od drugih pčela na nezaposjednuto prazno saće gdje defeciraju sladunjav izmet. Druge radilice – kućne pčele većinu ovog sladunjavog izmeta uzimaju prije nego se on na saću ili stanicama sasuši pa u stanicama ne ostaju dobro uočljivi njegovi tragovi. U tom slučaju na stijenkama praznih stanica ostaju rasute mrvičaste čestice izmeta koje se mogu zapaziti oštrim okom, naročito na djevičanskom ali i starom (tamnom) saću. Pored ovih mrvičastih čestica na gornjem dijelu ruba tih stanica (ćelija) primjećuje se promjena njene boje bilo da se radi o starom ili djevičanskom saću. Ukoliko dizenterija nije izazvana nozemozom, izmet nije sladunjav i pčele ga slabije odstranjuju, odnosno sporije čiste zaprljano saće i ramove.  Na osnovu ovih znakova koji se uočavaju zimi i u rano proljeće u pčelarskoj literaturi pogrešno je zaključivano da je nozemoza zimska i proljetna bolest. Tačno je samo da se ona tada lakše uočavala. Pojavom Noseme ceranae, a koja je gotovo i potisnula Nosemu apis, ovih tragova nema pa pčelari tako pogrešno zaključuju da njihove pčele nisu nozemozne.

Uslijed bolesti i odumiranja pčelinjih jedinki razvoj zajednice je usporen. Kada bolest uznapreduje pa svakodnevno umire više stotina pčelinjih jedinki, matica pođe polagati više jaja nego što bolesna zajednica može njegovati. Bolesne radilice i onako slabije njeguju pčelinje leglo. Pored toga, one ne mogu lučiti mliječ pa hrane leglo neadekvatnom hranom uslijed čega i do 15 % jaja i larvi potpuno propada, a preostali dio je slabije uhranjen. Životna ravnoteža pčelinje zajednice sve teže se uspostavlja pa se u pčelinjoj zajednici uočava nesrazmjerno mali broj pčela u odnosu na veličinu prvenstveno otvorenog, a potom i zatvorenog legla. Pčela je više na medu nego na otvorenom leglu. One osjećaju stalnu glad pa uzimaju sve više i više hrane koju ne mogu probaviti te je iznose iz svog staništa prazneći svoje debelo crijevo.

Kada pčelar uoči da je u pčelinjoj zajednici  malo pčela sklon je pogrešnim zaključcima kao npr. “velik broj pčela je na paši i sl.” Ipak, krajem jeseni se uoči da u pčelinjoj zajednici ima malo pčela i malo hrane, naročito poklopljene. Pčelar često donese pogrešnu odluku pa ovakvu oboljelu zajednicu dohrani ili, još gore, spoji je sa drugom zdravom zajednicom.

Bolesna zajednica ne može potpuno invertovati nektar, a naročito prihranu – šećerni sirup, pa često i ovako neinvertovanu hranu zatvori voštanim poklopcima. Neinvertovani šećer u procesu provri (prokiseli) povećavajući svoju zapreminu, uslijed čega se ispupče voštani poklopci, a veoma često od 3 – 5 poklopaca se u skupu odvoje od stanica saća. Na ovakvoj prokisloj hrani nema razvoja pčelinje zajednice, a ona pogoduje razvoju spora nosema.

Kada pčele maticu prestanu hraniti matičnom mliječu, ona prestaje polagati jaja, a kada se počne hraniti medom ona se zarazi  i na kraju umire. Ona može oboljeti i umrijeti na kraju perioda priprema pčelinjih zajednica za zimu, a češće umire tokom perioda prezimljavanja. Ukoliko je matica oboljela na kraju perioda priprema pčelinjih zajednica za zimu, pčele pokušaju njenu tihu zamjenu. Često matica umre zimi neposredno kada je počela polagati prva jaja ljetnih pčela. Tada pčele započnu izgrdanju prisilnih matičnjaka. Ovi matičnjaci su dugi i tanki, a nalaze se u gornjoj zoni legla.

Jedan broj pčela iz pčelinjeg gnijezda uslijed bolesti padne na podnicu gdje umire. Zimi i u drugim godišnjim dobima poslije višednevnih kiša na podnici se nalazi više mrtvih pčela koje druge pčele, kada počnu općiti s prirodom, iznose iz svog staništa. Zimi prosječno jake a oboljele pčelinje  zajednice gube i do 1.500 pčela više nego što izgube zdrave zajednice iste i prosječne veličine.

Znakovi nozemoze izvan staništa

Ujutro, prije izletanja pčela, na letu oboljelih zajednica uočava se jedan broj mrtvih pčela (dvije, tri, pet, pa i znatno više) ovisno od zaraženosti pčelinje zajednice, oblika bolesti, godišnjeg doba i izlazaka pčela u prethodnom danu. Prve izletnice iz staništa iznose mrtve, ali i teško bolesne pčele. Većina bolesnih pčelinjih jedinki izleti iz staništa i umire daleko u prirodi, a jedan broj prizemlji svoj let odmah po izletu, na par koraka od svog staništa. Jedan broj teško bolesnih jedinki i ne izlijeće, nego nogama izlaze iz svog staništa i ubrzanim hodom prelaze poletaljku te ne zadržavajući se na njoj padaju na zemlju. Ovako bolesne jedinke kada padnu na zemlju nastave da se po zemlji kreću žurnim hodom (ne u skokovima), a potom gmižu sve sporije udaljavajući se u pravcu istoka. Ovakvim kretanjima za veoma kratko vrijeme većina jedinki (pčele pješaci) udalji se od svog staništa gdje umiru. Mali broj ovako teško bolesnih pčela iz svog staništa izlazi sporijim hodom zastajkujući neodlučno na kraju poletaljke. Većina tako bolesnih pčela pada sa poletaljke na zemlju i tu ispred staništa i umire, ali jedan broj umire na samoj poletaljci ili se u smrtnim grčevima zadrže na prednjoj strani poletaljke. Poslije dugotrajnih kiša na letu, a naravno i na podnici, nalazi se veći broj mrtvih pčela. Manji broj teško oboljelih radilica, a naročito starijih kućnih pčela, umire u svom staništu nakon čega ih druge pčele iznose van staništa u prirodu. Bolest kod pčelinjih jedinki u zadnjem stadiju razvoja znatno uznapreduje, ali bolesne radilice ljeti, uglavnom smognu snage da izlete iz svog staništa i umru u prirodi. U proljeće često se uočavaju bolesne ili umrle radilice na spoljašnjim stranama plodišta, obično prednjoj. Ljeti pa i u vrijeme hladnijih dana ovakve pojave su rijetke. Na poletnoj dasci i prednjoj vanjskoj strani staništa uočavaju se tragovi pčelinjeg izmeta (fecesa) kojeg su pčele u hodu ili mirovanju izbacile iz svog debelog crijeva. Ljeti su ovakve pojave sasvim rijetke, naročito na prednjoj strani staništa, a u proljeće su česta pojava. Ove pojave na poletnoj dasci kao i na većim pukotinama staništa treba razlikovati od tragova propolisa kojeg “pčele tuđice”, obično u jesen, ugrađuju sa vanjske strane staništa. Različiti su uslovi življenja i aktivnosti pčelinje zajednice tokom jednog dana uslijed čega su i uočavanja umiranja pčelinjih jedinki različita u različito doba dana. Najuočljivija umiranja pčelinjih jedinki su tokom jutra i prvih aktivnijih prijepodnevnih izletanja pčela, a naročito poslije dugotrajnih kiša. Sredinom i u drugoj polovini dana i kod teško oboljelih zajednica teže je uočiti umiranje pčelinjih jedinki. U popodnevnim satima bolesne pčele koje gmižu po zemlji uočavaju se od 20 do 30 metara ispred staništa gdje je i najveći oreol njihovog umiranja. U praksi, pčelar to područje uglavnom ne posmatra. On posmatra zemljište neposredno ispred staništa. Međutim, u popodnevnim satima i kod jako oboljelih zajednica na tom dijelu zemljišta nema bolesnih (živih) pčela. Bolesne pčele za samo dva, tri minuta odgmižu te se udalje više od 5 metara od svog staništa, što je razlog da pčelar tokom dana neposredno ispred staništa i ne zapaža bolesne pčele, a nužda i potreba da pčelinjak mora biti uredan kako bi se ovi znakovi jednostavno uočili. Dakle, trava ispred pčelinjaka mora biti konstantno pokošena. Veći broj mrtvih pčela ispred leta pčelar u ranim jutarnjim satima jednostavno uoči. Sama ta pojava ozbiljan je znak da se radi o bolesti. Međutim, obično ni ova pojava pčelara ne upućuje na bolesno stanje njegove zajednice. Pčelar, ako i druge znakove nije zapazio, o uzroku smrti ovih pčela zaključuje na osnovu pretpostavki. Njegove pretpostavke su najčešće pesimistične pa podcjenjuju moguće opasne uzroke smrti. Obično pčelar posumnja da je smrt pčela nastupila uslijed starosti, odnosno prirodnog umiranja i ubrzane smjene zimskih i ljetnih ili ljetnih i zimskih pčela. Ponekad, kada uoči veliku količinu mrtvih pčela ispred leta on sumnja da je do smrti došlo uslijed grabeži ili zalijetanja tuđih pčela pa da je to samo rezultat njegovih dobrih, jakih i neustrašivih pčela stražarica, te da ih njegove vrijedne radilice angažovane na važnijim poslovima nisu dalje odnijele nego samo ubile i izbacile iz svog staništa. Kada pčelar i zapazi pojedine pčele kako izlaze na leto i padaju sa poletaljke sklon je sumnji da su i to tuđice koje su neslavno završile u njegovoj zajednici. Kada ovakve pojave pčelar učestalije zapaža njegove sumnje postaju ozbiljnije, a najčešće su usmjerene na trovanje pčela i  prisustvo varoe. Međutim, tada je kasno da bi pomogao bolesnoj zajednici. Nozemoza je uznapredovala i njoj se vjerovatno već pridružila i neka virusna ili druga bolest. U ovom stadiju bolesti, obično se pojavi i grabež te se zajednica raspada, a bolest prenosi u druge zajednice.

Moguće greške u prepoznavanju nozemoze

                Opći znak nozemoze je smanjivanje brojnosti pčelinjih jedinki u pčelinjoj zajednici. Međutim, i zdrava pčelinja zajednica brojno slabi u svojim pojedinim životnim periodima (godišnjim dobima). Naravno da do slabljenja brojnosti pčelinje zajednice može doći i uslijed loših životnih uslova. Bolest se prepoznaje po skupu karakterističnih znakova nozemoze. Neki karakteristični znakovi nozemoze koji se manifestuju na pčeli a i zajednici mogu se zamijeniti sa drugim pčelinjim bolestima, a neki znakovi su im i zajednički. Tako se na osnovu pojedinačnih znakova, nozemoza ne može ni utvrditi, a može zamijeniti sa drugim parazitskim bolestima, uključujući naravno i varozu. Zatim sa nekim virusnim bolestima, a najčešće trovanjima pčela. Manje iskusan pčelar bolest otkrije u njenoj završnoj fazi ili je uopće i ne otkrije.

Potrebno je posebno naglasiti da je većina karakterističnih znakova nozemoze istovremeno i znak za neke druge pčelinje bolesti. Na osnovu skupnih karakterističnih znakova nozemoze ona se može prepoznati ili razlikovati od drugih pčelinjih bolesti. Zajednički znakovi različitih bolesti ne javljaju se  u istim odnosno jednakim skupovima i u isto vrijeme. Često pčelar i ne može otkriti karakteristične znakove s obzirom na dobro prikrivenu narav ove bolesti. Pouzdana dijagnoza se utvrđuje mikroskopskom pretragom uzročnika u pčelinjim jedinkama.

Dijagnosticiranje nozemoze

Precizno dijagnosticiranje obavlja se u specijaliziranim laboratorijama, gdje se mikroskopskom pretragom u sadržaju srednjeg crijeva (želuca) ili debelog crijeva (rektuma) pčele ili u njenom izmetu (fecesu) traže spore nosema. Među kvascima, plijesnima i bakterijama, mikroskopom se mogu uočiti različiti mikroorganizmi koji plutaju u vlažnom sadržaju. Njima vlaga pogoduje, a mnogi se hrane neprobavljivom hranom živeći kao komenzali. Među njima mogu se uočiti i jasno razlikovati spore (klice) Nosema apis i Nosema ceranae. Predstadiji spora su kugličastog oblika, veoma su sitni i mogu se uočiti samo elektronskim mikroskopom koji uvećava do 5.000 puta, a u praksi se prilikom dijagnosticiranja nozemoze i ne pretražuju.

U histološkom preparatu srednjeg crijeva bolesne pčele koji je obojen nijansama kombinacija crvene i braon boje tj. prave boje staničnog jezgra, pri povećanju od samo 250 puta mogu se razlikovati spore nosema od staničnih jezgara.

Kada izdrobimo tijelo odrasle bolesne pčele pa u takav preparat dodamo malo vode i jednu kap homogenizatora, pri povećanju za 400 puta jasno se vide ovalne spore nosema na kojima se prelama svjetlost pa se time uočavaju kao vrlo svijetle. Ako prethodni preparat uvećamo za 3.200 puta mogu se naslutiti organeli, odnosno detalji spora nosema. Polušematski, a pomoću elektronskog mikroskopa jasnije se vide detalji spore Noseme apis i Noseme ceranae.

U cilju laboratorijskog dijagnosticiranja na pretragu se šalje 30 do 40 pčela iz svake pčelinje zajednice. Pčele na pretragu treba slati  u urednoj suhoj i propustivoj ambalaži zasebno upakovane za svaku pčelinju zajednicu. Nepropustiva ambalaža nije prikladna, jer je takva pogodna za stvaranje plijesni što otežava pretragu. Na svakoj kutiji se upisuje broj zajednice iz koje su uzete pčele. Uzimanje uzoraka slučajnom metodom odabiranja pčela ne predstavlja reprezentativni uzorak zajednice. Takav uzorak ako i da negativan nalaz to nije dokaz da je pčelinja zajednica zdrava. Uzorke treba uzimati od rizičnih grupa, prvenstveno mrtvih pčela. Tokom zime najprije umiru bolesne pčele pa uzorci mrtvih pčela sakupljenih sa podnice u januaru i februaru najsigurniji je materijal za utvrđivanje nozemoze. Ukoliko za uzorke uzimamo žive pčele, onda treba uzimati pčele izletnice na letu jer je bolest mnogostruko zastupljenija kod starijih pčela. Na letu treba uzimati  pčele koje izlaze iz staništa, a ne one koje u njega ulaze.  Krajem aprila i početkom maja u zajednici je najveća zastupljenost nozemoznih pčela tokom jedne godine, što je značajno ukoliko uzorke uzimamo od živih pčela. Mrtve, ali i žive pčele jedne bolesne zajednice mogu se razdvojiti u skupove pčela koje su sa manjom ili većom vjerovatnoćom  oboljele, odnosno umrle uslijed nozemoze.  Ovo je veoma bitno prilikom uzimanja i slanja uzoraka na pretragu s obzirom na to da uzimanje i slanje uzoraka može biti iz različitih namjera.

Matica je veoma čest prenosnik Noseme apis i Noseme ceranae. Kod matice se noseme pretražuje u njenom izmetu. Kada samu maticu izdvojimo iz zajednice pa je na čistom staklu poklopimo čašom ona za 2 -3 minuta iz svog debelog crijeva izbaci izmet, što je pouzdan materijal za pretragu.

 

Radovi na pčelinjaku u martu – II dio

 

Piše: Ekrem Karahodžić

Glavni proljetni pregled pčela

Mi pčelari pod glavnim proljetnim pregledom pčela, pored samog pregleda, podrazumijevamo i izvođenje najodgovornijih i najkompleksnijih radnji u pčelarstvu. Kao što od pravovremenog i pravilnog uzimljavanja pčela zavisi kako će pčele zimovati, tako i od pravovremenog i pravilnog izimljavanja pčela, odnosno našeg glavnog proljetnog pregleda, zavisi kako će se one razvijati i u konačnici iskoristiti period medobranja.

Vremenski termin glavnog proljetnog pregleda – proljetna ravnodnevnica 

Pčelarska praksa je potvrdila da na budući razvoj pčelinjih zajednica veliki utjecaj ima i sam trenutak izvođenja aktivnosti glavnog  proljetnog pregleda. Negativne posljedice su veće kod preuranjenog nego zakašnjelog pregleda. Kada se počne uvećavati brojnost pčela u pčelinjoj zajednici, tada se obavlja glavni pregled pčela. Dakle, odmah nakon izjednačavanja mortaliteta i nataliteta pčela.

Jačina svake pčelinje zajednice, njihovo opće zdravstveno stanje i vremenske prilike samo su neki od razloga zašto se ovaj pregled ne može vezati za konkretan datum. Glavni pregled se uglavnom obavlja oko proljetne ravnodnevnice. U svojoj višedecenijskoj praksi glavni pregled pčela obavljao sam najčešće u periodu od 15. do 25. marta. U tim pregledima prosjek ramova na kojima je bilo legla varirao je na godišnjem nivou od 4,1 do 4,8 ramova (ne punih ramova, već ramova na kojima je leglo).

Glavni proljetni pregled pčelari veoma često obave preuranjeno. Tada su moguće velike posljedice u razvoju pčelinjih zajednica, kao i negativan utjecaj na zdravlje pčela i njihovog legla. Pčelari uočene posljedice preuranjenog pregleda gotovo svake godine pripisuju „neočekivanim“ kraćim ili dužim zahlađenjima i drugim vremenskim i pašnim (ne)prilikama. Kako se ta greška kod pojedinaca svake godine ponavlja onda oni razlog vide i u globalnim klimatskim promjenama. Ipak, nekada samo jedan lijep februarski ili martovski dan izmami pčelara i on preuranjeno izvrši glavni pregled svojih pčela. Naravno, i ja sam često znao napraviti ove kapitalne greške, ali i još gore, kao što je preuranjeno veliko proširenje plodišnog prostora.

Aktivnosti (radnje) glavnog pregleda

Tokom glavnog proljetnog pregleda pčela, pčelar obavlja mnoge značajne radnje u samom plodištu, ali i druge na pčelinjem staništu i samom pčelinjaku. Neke radnje su karakteristične za ovaj vremenski period, odnosno ovaj životni period pčela, a druge se ponavljaju ili su sastavni dio svakog pregleda pčela. Pčelar ovim glavnim proljetnim pregledom, svojim aktivnostima tokom pregleda i neposredno po izvršenom pregledu:

1. provjerava zdravstveno stanje legla, pčela i matice,
2. provjerava kvalitetu, položaj i količine raspoložive hrane,
3. manipuliše ramovima sa leglom, ramovima s medom i ramovima sa leglom i medom,
4. otvara medne poklopce na tačno određenom dijelu poklopljenog meda,
5. procjenjuje jačinu pčelinje zajednice (količina legla),
6. oduzima prazne ramove iz plodišta (dovodi plodišta slabih zajednica na „mjeru“),
7. uklanja foliju od ranije datih pogača,
8. daje pčelama pogače, ali sada samo u ram hranilice
9. priprema i uređuje pčelinje stanište za stimulativnu prihranu pčela sirupom,
10. postavlja foliju na plodište po satonošama pčelinjih zajednica koje su razvile leglo na 5 i više ramova,
11. postavlja utopljavajući materijal (platno) sa obje strane medišta preko satonoša sve do podnice – pčelinjim zajednicama razvijenim na 3 ili 4 rama legla,
12. uklanja prvo tijelo zajedno sa ramovima,
13. spaja obezmatičene pčelinje zajednice i zajednice koje se nisu razvile na 3 i više ramova legla,
14. evidentira svoja zapažanja i izvršene radnje za svaku pčelinju zajednicu,
15. provjerava utopljavajući materijal,
16. razvrstava i topi staro i pogrešno izgrađeno saće,
17. parama sirćetne kiseline dezinficira odstranjena tijela zajedno sa ramovima i saćem te drugom opremom, priborom i alatom.

Manipulisanje ramovima

Za razliku od prvog zimsko-proljetnog vizualnog pregleda kada smo, pored ostalog, postavljali prve pogače na satonoše i zamijenili podnice ali nismo manipulisali ramovima u plodištu, ovim glavnim pregledom manipuliše se i njima, odnosno ramovima na kojima se nalazi med i pčelinje leglo. Pčelar svoju pažnju mora usmjeriti na pčelinje leglo i njegovo zdravstveno stanje, prvenstveno na kompaktnost zatvorenog legla. To mora biti imperativ svakog pregleda pčelinjeg plodišta. Pčelar mora da nauči i stvori naviku da, prilikom bilo kakvih radnji u plodištu, prvo i obavezno pregleda zdravstveno stanje pčelinjeg legla. Iskustvom, njegovi budući pregledi pčelinjeg plodišta bit će sigurni, pouzdani i brzi. Izgledat će kao usputni i instiktivni, ali su obavezna radnja tokom svakog pregleda. Dobrom pčelaru svako šareno pčelinje leglo ukazuje  prvenstveno na moguće bolesti legla (na što on i usmjerava svoju pažnju), a slab pčelar uzroke traži u lošoj matici, prehlađenom ili pregrijanom leglu i drugim neživim uzročnicima.

Na ramovima gdje se nalazi otvoreno leglo nekada je u stanicama saća potrebno provjeriti broj i položaj jaja. Na osnovu slike pčelinjeg legla pouzdano se utvrđuje njegovo zdravstveno stanje te ima li i kakav je kvalitet matice. Dakle, maticu nije potrebno uvijek tražiti.

Cilj manipulisanja ramovima jeste da se pčelama omogući ubrzan razvoj. Manipulacija mednim ramovima ima za cilj da pčele uzimaju i dislociraju taj med. Otvaranjem poklopljenog meda ubrzat ćemo tu radnju. Prvenstveno otvaramo manju površinu i u dijelu saća gdje će med za kratko vrijeme smetati širenju pčelinjeg legla. Tako pčele stvaraju veći  prostor leglu. Stvara se prividan osjećaj unosa meda, a matica intenzivira polaganje jaja. Prilikom rotiranja i manipulisanja mednim ramovima poklopljen med ne smijemo (p)ostaviti uz poklopljeno pčelinje leglo. Veoma često pčelari naprave veliku grešku prilikom manipulisanja i rotiranja ramova sa leglom, tako da (p)ostave pčelinje leglo između druga dva rama sa medom. Pravilo je da se ramovi na kojima je manje od 3/4 legla ne rotiraju pojedinačno.

Kada u pčelinjoj zajednici legla ima na najmanje 6 ramova (ne 6, već na 6), a srednji ram je gotovo cijeli sa leglom, tada se pojedinačno u plodištu rotira polovina ramova sa leglom, i to samo s jedne strane plodišta. Na ovaj način pčelinje leglo dobije oblik nepravilne elipse. Položaj legla jeste nepravilan, ali je leglo kompaktno i nije preklopljeno ramovima s medom te u ovakvom redosljedu rotiranja ramova nije moguće njihovo preklapanje sa leglom i medom. Pčele ovakav položaj legla ne trpe, pa ga uređuju. Dislociraju med u cilju stvaranja novog prostora za leglo, pa tim radnjama veoma stimulišu svoj razvoj.

Slabim pčelinjim zajednicama med dajemo mi pčelari, srednje donesu sebi, a jake donesu sebi i daju nama pčelarima

Pčelinje zajednice na istom pčelinjaku mogu biti jedna drugoj slične, ali gotovo nikada nisu jednake, što je naša stalna želja. Pčelinje zajednice po svojoj ukupnoj jačini dijelimo na: slabe, srednje i jake. Pčelarska praksa svake godine dokazuje da slabim pčelinjim zajednicama med dajemo mi pčelari, srednje donesu sebi, a jake donesu sebi i daju nama pčelarima. Stoga, „slabiće“ po utvrđenom zdravstvenom stanju i završenom glavnom proljetnom pregledu pčelinjaka treba rasformirati ili spajati sada sa srednje jakim pčelinjim zajednicama. Naš cilj jeste jaka i zdrava pčelinja zajednica, a ne njihov broj. Prije spajanja pčelinjih zajednica obavezno je utvrditi njihovo zdravstveno stanje. Ja nakon glavnog pregleda još uvijek ne ujednačavam pčelinje zajednice, ali obavezno spajam izrazito slabe. To su one pčelinje zajednice koje na dan pregleda jedva da imaju na 3 rama legla. Njima se drugačije i ne može pomoći.

Preventivom do zdravih pčela, a zdravim pčelama do meda

Prilikom glavnog  proljetnog pregleda, a dovodeći pčelinju zajednicu na “mjeru”, iz pčelinjeg staništa vadim sve ramove koji nisu zaposjednuti pčelama ili medom. Najčešće je to, pored eventualno nekog rama iz plodišta, i cijelo prvo tijelo, tako da pčelinja zajednica ostaje samo u jednom, sada krnjem tijelu – plodištu. Na ovaj način preciznije mogu odrediti odgovarajuće vrijeme za proširivanje plodišta kao i dodavanja drugog tijela, što će veoma brzo biti potrebno, prvenstveno jakoj, a potom i prosječnoj pčelinjoj zajednici.

Za to vrijeme parama sirćetne kiseline dezinficiram izdvojena tijela zajedno sa ramovima i saćem te drugom opremom, priborom i alatom. Ova aktivnost nije komplikovana. Možemo je izvesti relativno brzo i jednostavno i na većim pčelinjacima, a ima velik i nemjerljiv značaj u preventivnom sprječavanju mnogih zaraznih pčelinjih bolesti.

Samo u ovom životnom periodu pčela i u ovo doba godine stvore se ovako idealni uslovi da se izvrši kvalitetna dezinfekcija na većem dijelu pčelinjeg staništa. Upravo sada pčelinja zajednica ima najmanje pčela i hrane i zauzima najmanji prostor svog staništa. Idealna prilika treba se  iskoristiti. Preventivom do zdravih pčela, a zdravim pčelama do meda.

RADOVI NA PČELINJAKU U MARTU – I dio

Piše: Ekrem Karahodžić

Promjenjive vremenske prilike

U mjesecu martu smjenjuju se dva godišnja doba. Ljutu i hladnu  zimu smjenjuje proljeće i donosi život u svijet prirode. Noći su sve kraće, a dani duži i topliji. U prvoj polovini marta rijetki su stabilni vremenski periodi. Veoma često u jednom danu smjenjuju se sva četiri godišnja doba. Muke su to velike. Zima se ne da, a proljeće mora da dođe.

Pčele su se probudile još početkom januara, a po prvom produženju dana i matica je položila prva jaja svog života. Krajem februara polahko i veoma oprezno počela je da se budi priroda. Javili su se prvi vijesnici proljeća. Neki su i na par sedmica prije stidljivo provirivali iz snijega i svojim cvjetovima najavili dolazak proljeća (šafrani, visibabe, jagorčevina). Početkom marta cvjetaju i druge rane proljetne polenarnice, ali i nektarice – drijen, vrba iva, joha. A onda, kada prođu „babije huke“, priroda pčelama daruje izobilje polena i nektara. Požute naše livade od cvjetova maslačka, a bašče zamirišu bijele od behara. U njihovom mirisu začuje se cvrkut ptica i zujanje pčela. Došlo je proljeće. Ipak, mart mjesec je tako promjenjiv pa se gotovo svake godine čuje i naša bosanska sevdalinka „Snijeg pade na behar, na voće“. Mi pčelari volimo ovu lijepu sevdalinku, ali ne i snijeg kada padne na behar, prvu proljetnu intenzivniju pčelinju pašu.

Naša  medonosna pčela Apis mellifera carnica je svoj životni razvoj u potpunosti prilagodila našoj klimi pa i ćudima nestabilnog marta mjeseca. Pčele znaju kada i kako se budi  priroda. Znaju kada i kako dolazi proljeće, znaju da ono donosi izobilje cvijeta i mirisa. One znaju da ovi darovi prirode ovise o vremenskim prilikama. Pčele znaju prognozirati vrijeme, i to sasvim pouzdano za kraći period, a vjerovatno i za duže periode (o tome se vrše naučna istraživanja).  Pčele precizno znaju koju količinu hrane imaju u svojim zalihama, i da  pravilno a štedljivo s njom raspolažu. Pored toga pčele imaju jak nagon skupljanja sve većih rezervi hrane, a kada im vremenske prilike to omoguće one su neumorne. Sva ova „pčelinja pamet“ precizno određuje budući  razvoj pčelinjih zajednica, njihovog legla, njihov rojevi nagon i vrijeme njihovog  rojenja kao prirodnog nagona opstanka vrste.

Turbulentan period u životu pčela

Pčelinje zajednice u ovom nestabilnom zimsko-proljetnom mjesecu prolaze kroz najturbulentniji period svoga života. U pčelinjoj zajednici je pčelinje leglo, a ono zahtijeva poseban toplotni i vlažni režim. Pojavom pčelinjeg legla pčele se vežu za njega, a ne za hranu. Smanjuje se broj pčelinjih jedinki, a povećava leglo. Natalitet pčela je manji od mortaliteta, umiru zimske pčele. U našim klimatskim uslovima mortalitet i natalitet pčela izjednačava se oko ravnodnevnice. To je jedan od kritičnijih momenata u njihovom životu. Što ranije do njega dođe, pčelama je povoljnije i obrnuto. Za to vrijeme pčelinja zajednica brojčano slabi i svoju životnu ravnotežu uspostavlja na sve nižem nivou. Nakon ovog kritičnog momenta nastupa suprotan, sada intenzivan razvoj pčelinje zajednice. U njoj se uvećava brojnost pčelinjih jedinki. Matica polaže sve veći i veći broj radiličnih, ali sada i trutovskih jaja. Iz radiličnih jaja, kao i jaja položenih u naredih 30 dana  (okvirno do 20. aprila) razvit će se one pčele koje će učestvovati u bagremovoj paši, a neke na samom njenom kraju. U ovom periodu u pčelinjoj zajednici povećana je potrošnja hrane i rapidno se smanjuju njene zalihe. Pojavljuju se i trutovi, a mlade pčele luče vosak i grade saće. Pčele iz prirode unose polen, a potom i nektar. Ovaj period obilježava procentualno veći unos polena nego nektara i to pčelama veoma često otežava život.

Ciljevi pčelara

U martu dok pčele prolaze kroz težak period svog života, mi pčelari imamo svoje velike zahtjeve. Oni se najčešće ne podudaraju sa mogućnostima pčela, njihovim prirodnim razvojem i životom, kao i vremenskim prilikama, a nekada su i u potpunoj suprotnosti. Naš cilj je da pčelinje zajednice maksimalno razvijemo do bagremove – naše glavne pčelinje paše. Pored toga, da pčele u glavnu pašu uvedemo zdrave i jake sa odgovarajućom strukturom pčela i pčelinjeg legla, a u dobrom radnom raspoloženju. Dakle, bez rojevnog nagona i sa što manjim zalihama hrane.

Pčele i priroda imaju svoja pravila, a pčelari?

Za ostvarivanje ovih ciljeva mnogo je različitih puteva odnosno pčelarskih (api) tehnologija, ali su ista prirodna pravila razvoja pčelinje zajednice kao jedinstvenog organizma. Ova prirodna pravila se ne smiju narušavati. Svako njihovo narušavanje, naročito u martu, pogrešno je i velika prepreka u ostvarivanju glavnog cilja, odnosno razvoja pčelinjih zajednica. Neke greške se naknadno ne mogu popraviti, a neke imaju strašne posljedice. Pčelar svoje radnje na pčelinjoj zajednici obavlja za vrijeme lijepog vremena. Tada su pčele veselije, izgledaju znatno snažnije i brojnije. Na osnovu takve slike pčelar često ima neobjektivnu procjenu pa donese stravično pogrešnu odluku – zima još traje! Pčelar svojim lošim aktivnostima otežava ovaj period života pčela. Svaka pčelarska greška načinjena u martu ima velike posljedice.

Iz arhive: Franjo Tomažin i ja na mom pčelinjaku, 1997. godine.

Najčešće greške koje pčelari čine u martu:

1. preuranjen glavni pregled pčela,
2. pogrešno, preuranjeno ili zakašnjelo manipulisanje ramovima,
3. opasno – veliko proširenje pčelinjeg prostora,
4. preuranjeno stimulativno prihranivanje sirupom,
5. preuranjeno dodatno utopljavanje pčelinjih zajednica,
6. nedovoljna ventilacija (vlaga u staništu),
7. pogrešna procjena zaliha hrane (glad),
8. pogrešna procjena zdravstvenog stanja pčela,
9. pogrešno spajanje bolesnih i slabih pčelinjih zajednica,
10. spašavanje slabića (pogrešna borba za svaku pčelinju zajednicu),
11. preuranjeno i pogrešno dodavanje satnih osnova,
12. manipulisanje zaraženom opremom i alatom,
13. stvaranje uslova za pojavu grabeži,
14. nepropisna dislokacija pčelinjih zajednica na kraću udaljenost.

Svaka od ovih grešaka u specifičnim okolnostima može uzrokovati jednake, a nenadoknadive posljedice po pčelinju zajednicu pa ih nije dobro dijeliti na manje ili veće. Zajednički imenitelji za većinu ovih grešaka jesu pčelareva pogrešna procjena jačine pčelinje zajednice i neobjektivna očekivanja dobrih vremenskih, ali i pašnih prilika – ipak je mart zimski mjesec.

Radovi na pčelinjaku

Radove u prvoj polovini marta, odnosno sve dok se u pčelinjoj zajednici umanjuje broj pčelinjih jedinki, u osnovi imaju za cilj da uspore (kontrolirano ograniče) razvoj pčelinjih zajednica pa se do tada u pravilu ne manipuliše ramovima. U drugoj polovini marta naši radovi imaju suprotan cilj i zahtijevaju veoma često  manipulisanje ramovima ali i tijelima. Ovaj drugi period obilježavaju stabilnije vremenske prilike. Dan se duži, a priroda pčelama nudi obilniju pašu. U drugoj polovini marta pčelar svojim aktivnostima može i treba koristiti svaku mogućnost za stvaranje  uslova da se pčelinje zajednice brzo razviju i brojno ojačaju. Samo ono što se postigne na razvoju pčelinjih zajednica u narednih trideset dana, praktično do druge polovine aprila, može rezultirati  u periodu medobranja, naše prve bagremove paše.

U prvoj polovini marta na pčelinjim zajednicama treba odraditi samo one  radnje koje ne zahtijevaju manipulaciju ramova plodišta, odnosno pčelinjeg legla, dakle bez velikog uznemiravanja pčela, kao što su:

1. provjera zdravstvenog stanja pčela (ne legla),
2. zatvaranje, uklanjanje i saniranje pčelinjih staništa u kojima su pčele uginule,
3. slanje uzoraka pčela i pčelinjeg legla na laboratorijsku analizu,
4. smanjenje leta,
5. zamjena ili dezinfekcija podnica,
6. oduzimanje prvih tijela i njihova dezinfekcija parama sirćetne kiseline (zajedno sa ramovima i saćem, te drugom opremom, priborom i alatom)
7. provjera zaliha hrane,
8. provjera ventilacije staništa,
9. provjera utopljavajućeg materijala,
10. saniranje, odnosno spajanje obezmatičene pčelinje zajednice.

U ovom peiodu na pčelinjaku je potrebno postaviti higijenske pojilice i pčelarske vage. Pored toga, potrebno je smanjiti leta i ne proširivati ih sve do glavnog pregleda pčela.

Veliki gubici pčela – zima 2016/17. godine

Piše: Ekrem Karahodžić

Nije uvijek i za sve gubitke pčela kriva varoa

U kasnu jesen i početkom zime evidentirani su veliki gubici pčela širom Balkana, a o kojima smo, mi pčelari, svakodnevno informisani. Evidentno je da na užem području nisu jednaki gubici kod svih pčelara. Preciznije, na istom lokalitetu ima pčelinjaka koji su katastrofalno nastradali i pčelinjaka koji nisu imali gubitaka. Malo je pčelara koji su od uginulih pčela uzimali uzorke i radili analizu. Gotovo svi oni koji su slali uzorke na laboratorijsku analizu su dobili pozitivne nalaze na nozemozu i to Nossemu ceranae. Svakodnevno sam informisan o pomenutim analizama.

Mi pčelari o uzrocima gubitaka pčela imamo različita mišljenja. Mnogo je odgovora, ali svaki odgovor u različitim primjerima umiranja pčela nameće opravdane dileme. Za sve ove zimske gubitke pčela gotovo da je zajednička manifestacija (slika) njihovog uginuća:

1. da su u jesen i ranu zimu pčelinja staništa ostala sa hranom (medom), a bez pčela, jer su pčelinje jedinke individualno napuštale svoje stanište i u prirodi umirale;
2. da je u kasnu zimu, kada pčele nisu mogle općiti s prirodom, njihova smrt, i pored solidne zalihe hrane, nastupila u staništu pa su mrtve pčele pale na podnicu.

Mišljenja sam da je većina gubitaka pčela koja je evidentirana u kasnu jesen i u prvoj polovini zime (2016/17. godine) rezultat katastrofalne prošlogodišnje pčelarske sezone i naših neblagovremenih priprema pčela za zimu.

Naime, to je rezultat nepravilno primijenjene apitehnike u bespašnoj prošlogodišnjoj pčelarskoj sezoni, koja je posebna i potpuno drugačija od dosadašnjih. Prošla pčelarska godina sa svojim posebnostima konkretna je potvrda da se pčelarske radnje svake godine ne mogu vezati (i izvršavati) za određene datume. Ova katastrofalna pčelarska godina nastupila je znatno prije 1. augusta, tako da je prošle godine priprema pčela za zimu do tada morala biti završena.

Kao dugogodišnji proizvođač matične mliječi koju proizvodim do kasne jeseni (neobično), prošle kalendarske godine sam već 15. augusta prekinuo proizvodnju iz prostog razloga što u pčelinjim zajednicama nije bilo odgovarajućih larvi, za razliku od prošlih godina kada je odgovarajućih larvi bilo i do 15. oktobra. Ove pčelarske godine (2016/17.) već od 15. augusta u našim pašnim prilikama matice su rapidno smanjile, a neke i prekinule polaganje jaja, što potvrđuje moju tezu i nedvosmisleno ukazuje na to da je zimska (dugoživeća) pčela (u prošloj godini)  do tada već othranjena ili je trebala da bude othranjena.

Prošla godina je još od maja bila bespašna, tako da je u tom periodu matica umanjila svoju produktivnost. Tako oslabljena i neuhranjena pčelinja zajednica je njegovala zimsku (dugoživeću) pčelu. Kako naša uobičajena “dobra pčelarska praksa” podrazumijeva da sa dohranjivanjem pčela počinjemo 1. augusta, u ovim okolnostima to je bilo kasno. Tu dodatu hranu (šećerni sirup) su prenosile i prerađivale uglavnom zimske pčele. Tako smo iscrpili zimske pčele i “potrošili njihov život”. Njihovo nepovoljno življenje i iscrpljenost stvorili su uslove razvoju nozemoze i nekih virusnih oboljenja. Dakle, nozemoza jeste evidentirana u uginulim pčelinjim zajednicama, ali ona nije osnovni uzrok njihovog uginuća, već posljedica nepovoljnog življenja pčela. Sama nozemoza ne bi napravila ovako katastrofalne posljedice, a kada bi onda ne bi bilo ovako uočljivih razlika u gubicima na istim lokacijama.

Moju hipotezu potvrđuje i činjenica da pčelari koji su tu radnju završili ranije ili su njihove pčele bile na kasnim ljetnim/jesenjim pašama nisu imali gubitaka te da su gotovo sve uginule pčelinje zajednice na ovoj bespašnoj godini imale, odnosno ostavile velike zalihe hrane, dakle, obilato su dohranjivane. Karakteristično je i da gubitaka nisu imali ni stacionarni pčelari koji na svom lokalitetu inače i nemaju jesenjih paša pa ih nisu ni iščekivali, dakle već poslije bagrema (koji je slabo medio) započeli su stimulativno prihranjivanje svojih pčela.

Prvi zimsko-proljetni radovi na pčelinjaku

Piše: Ekrem Karahodžić

Kada se dan počinje duljiti, u prvoj polovini januara, “bude” se i naše pčele. U gnijezdu (klubetu) pčelinje zajednice uspostavlja se novi toplotni i radni režim. Matica oprezno počinje polagati prva jaja. Dan se dulji i zanavljanje pčela mora da krene, ali lagano, oprezno i odmjereno. Pčelinja zajednica kao jedinstven i savršen organizam to nepogrešivo zna. Ona zna da će hladna, neizvjesna i teška zima još dugo trajati. Njoj je u ovom periodu potreban samo mir. Pčelar joj to može i treba obezbijediti i samo tako joj može biti od pomoći. Sve druge pčelarske aktivnosti, a naročito osluškivanje života pčela kucanjem u njihovo stanište, dodatno utopljavanje i dodavanje pčelinjih pogača pčelinjim zajednicama, u ovom periodu nisu od pomoći, već naprotiv. Da je bespotrebna pčelarska radoznalost kuckati po pčelinjem staništu, pčelari se u načelu slažu, ali radoznali rade po svom. Dodavanje pčelinjih pogača i dodatno utopljavanje pčelinjeg staništa u ovom peridu je velika pčelarska zabluda i neka druga tema.

Pčelari ovdje imaju suprotstavljena mišljenja. Ipak se mora znati da ovim preuranjenim radnjama, pored uznemiravanja pčela, dovodimo i pčelinju zajednicu u zabludu pa ona preuranjeno intenzivira proširivanje svoga legla. To za pčelinju zajednicu često biva kobno što obično rezultira krajem februara i početkom marta ili se tada uoče posljedice pčelarskih zabluda. Pčelar tokom januara i februara treba da nadzire svoj pčelinjak i da ga održava urednim, da sprječava uznemiravanje pčela od životinja i ljudi, te da sanira eventualne štete pričinjene od nepoželjnih gostiju i prirodnih utjecaja.

Posebnu pažnju pčelar treba da usmjeri na stabilnost postolja jer u ovom periodu, uslijed vremenskih utjecaja, može doći do njihovog pomjeranja i tako do prevrtanja pčelinjih staništa. Ukoliko je pčelinjak pravilno lociran tada čišćenje snijega ispred pčelinjih staništa i uklanjanje istog sa krovova je nepotrebna, nekorisna, a često i štetna radnja. U ovom periodu pčelar u svoju bilježnicu, pored vremenskih prilika, treba da evidentira datume pročisnih izleta pčela (naročito prvi pročisni let), unos polena, nektara, vode i druga svoja zapažanja. Povremeno, svakih par dana, a u jutarnjim satima, pčelar treba da obiđe svoj pčelinjak i da na svakoj pčelinjoj zajednici utvrdi i evidentira brojnost mrtvih pčela na poletaljci i ispred – na zemlji.

Kada pčele opće s prirodom pčelar svoju pažnju treba usmjeriti na ponašanje pčela na letu svake pčelinje zajednice, ali i ispred, na zemlji, treba provjeriti da li ima pčela “pješaka”. Pčelar treba da zna da oboljele pčelinje jedinke nerado umiru u svom staništu pa ako im vremenske prilike dozvoljavaju one će, bolesne, sa nogama izaći van i tako se udaljiti od svog staništa. U jutarnjim satima možemo ih uočiti odmah ispred leta ili u neposrednoj blizini (korak – dva) kako po zemlji gmižu udaljavajući se u pravcu istoka. Tako bolesne one se udalje i do 20 metara gdje je i najgušći oreol njihovog umiranja.

Na osnovu ovih zapažanja i evidencija te pregledom ladice u podnici i eventualno malog zadizanja zadnje ili prednje strane pčelinjeg staništa, pčelar sa velikom preciznošću, bez otvaranja, određuje kako je zimovala svaka pčelinja zajednica. On pouzdano utvrđuje koliko pčelinja zajednica ima hrane, ima li maticu, ima li i kada se pojavilo leglo, kolika je njena brojnost, u kojem dijelu je klube ili njeno leglo locirano i koji je pravac njihovog kretanja. Pored toga, on može da utvrdi da li je pčelinja zajednica uznemiravana izvana ili iznutra i kakvo je njeno opće zdravstveno stanje. Na osnovu ovih zapažanja pčelar može procijeniti i donijeti odluku da i u ovom periodu otvori pčelinje stanište kako bi nužno i neodložno intervenisao u cilju spašavanja pčelinje zajednice. U našim klimatskim i pašnim prilikama sve do kraja februara nije potrebno i nije dobro da pčelar obavlja bilo kakve radnje na pčelinjim zajednicama, a koje zahtijevaju otvaranje njihovog staništa. Tek krajem februara ili početkom marta potrebno je izvršiti prvi vizualni pregled pčela otvaranjem njihovog staništa te obaviti više istovjetnih radnji na svakoj pčelinjoj zajednici.

Prilikom ovog vizualnog pregleda ponekad se nametne potreba da se na pojedinim pčelinjim zajednicama obave i posebne radnje koje bude zahtijevala svaka pčelinja zajednica ponaosob. Ovo je period kada u većini godina izresa lijeska i cvjetaju mnoge proljetne cvijetnice. Često u ovom periodu cvjeta drijen i vrba iva. Pčelinje zajednice u prosjeku imaju na 3 rama legla. Ovim prvim vizualnim pregledom pčelar otvara pčelinje stanište pa bez vađenja ramova brzo i precizno utvrđuje ima li pčelinja zajednica maticu, broj ulica pčela i njihov položaj, položaj i količinu meda – hrane, vlažnost pčelinjeg staništa i utvrđuje opću sliku zdravstvenog stanja pčela. Ako pčelar utvrdi da su ramovi s medom (hranom) pčelama u nepovoljnom položaju, odnosno da su pčele sa svojim leglom krenule u pravcu gdje se nalazi manje meda primaknut će ramova s medom ka leglu, a najčešće će situacija zahtijevati prenošenje takvih ramova na suprotnu stranu. U tom slučaju se ramovi na kojima nema ili je manje meda izmještaju na bočne strane. Ovo manipulisanje ramovima u ovom periodu je iz nužde, a u pravilu se ni tada ne manipulira s ramovima koji su uz leglo, ali se oni sa ramovima na kojima jeste leglo mogu zajedno pomijerati. Uz leglo se nikada ne stavljaju puni ramovi zatvorenog meda.

Na satonoše se sada mogu postaviti prve pčelinje pogače, a obavezno se dodaju pčelinjim zajednicama za koje se utvrdi da imaju malo hrane. Ovdje je potrebno naglasiti da postavljanjem pčelinje pogače na satonoše pčelinja zajednica izgubi moć procjene raspoloživih količina hrane, pa uslijed toga može relativno brzo potrošiti i med i pogaču i tako umrijeti od gladi. Ukupnu raspoloživu hranu (sada raspoloživi med i šećernu pogaču) ona, kada su joj pčelinje pogače na satonošama, više i ne štedi već konzumira sve veće količine prvenstveno meda hraneći svoje leglo koje se u ovim okolnostima rapidno povećava. Ovom prilikom i podnicu zamijenimo drugom čistom i dezinfikovanom, a njenu očistimo i obavezno pomoću plinskog plamenika (brenera) termički dezinfikujemo. Podnice, kao dio pčelinjeg staništa najviše su izložene i podložne mnogim izazivačima zaraznih bolesti pčela pa je upravo njih potrebno posebno tretirati. Za razliku od prethodnog perioda, na novopostavljenoj podnici sada se potpuno zatvori njen uložak (ladica).

Nakon ovog prvog vizualnog pregleda, postavljanja pogače i zamjene ili dezinfekcije podnice, pčelinju zajednicu treba dodatno utopliti – suprotno od prethodnog stanja kada smo imali i suprotan cilj (usporavanje buđenja i razvoja pčela). Ovim radnjama obezbijedili smo pčelinjim zajednicama uslove za ubrzani razvoj. U drugoj polovini marta kada se izvrši glavni pregled pčela, a koji zahtijeva manipulisanje određenim ramovima i tijelima, stvorit će se i uslovi za stimulativno prihranjivanje pčela. Pored toga pčele će svakodnevno općiti s prirodom. Dan će se osjetno produžiti, a priroda će pčelama ponuditi izobilje polena i nektara, i sve će to rezultirati intenzivnim i eksplozivnim razvojem naših pčelinjih zajednica. Do tada na pčelinjaku, a na prikladnom mjestu, trebamo postaviti i higijenske pojilice. To su takve pojilice gdje su pčele prilikom uzimanja vode ispod nje pa u takvom položaju ne mogu i nije moguće onečistiti vodu. Higijenske pojilice nisu i ne mogu biti pojilice za piliće ili slične bare koje pčele nadlijeću i na njih slijeću. Ukoliko pojilice nisu higijenske i ako ih pčelar ne može redovno održavati onda je bolje da se i ne postavljaju.

Uredan pčelinjak je jedan od uslova čitanja zdravstvenog stanja pčela

Nužni zahvati – zahtijevaju vađenje ramova

Pregled ladica (uloška) podnica

Vizualni pregled pčela

Dodavanje pogače na satonošu

Pregled ladica (uloška) podnica

Liječenje nozemoze

Piše: Ekrem Karahodžić

Liječenje oboljele pčelinje zajednice zaražene nosemom podrazumijeva zaustavljanje razvoja bolesti, liječenje pčelinjih jedinki i eliminaciju uzročnika iz staništa.

Odlični rezultati postižu se istovremenim liječenjem oboljele pčelinje zajednice i eliminisanjem uzročnika iz njenog staništa. Samo liječenje oboljele zajednice bez eliminisanja uzročnika iz njenog staništa ne daje zadovoljavajuće i trajne rezultate. Bolest se privremeno zaustavlja i odlaže njeno napredovanje, ali se zajednica ne može izliječiti jer su uzročnici u njenom staništu i dalje prisutni. Bolest se u prvim nepovoljnim uslovima ponovo javlja i to većim intenzitetom. Ukoliko iz staništa samo eliminišemo uzročnika tj. prenesemo pčele u čisto stanište, bolesne pčele mogu reinficirati i to novo stanište. Reinficiranje jeste moguće, ali su mogućnosti manje ukoliko se ova aktivnost obavlja u optimalno godišnje doba, tj. ljeti i u jesen, kada je u pčelinjoj zajednici najmanja zastupljenost inficiranih pčela, a pored toga one tada nisu u bliskom kontaktu, već svakodnevno i normalno opće u prirodi – van staništa. Samim eliminisanjem uzročnika iz staništa (samom dezinfekcijom) postižu se bolji efekti nego samim liječenjem pčelinje zajednice.

U mnogim zemljama, pa i našoj, propisana je zakonska obaveza sprječavanja, tj. širenja i liječenja ove veoma zarazne, prikrivene i kod medonosnih pčela veoma raširene bolesti. To posebno ukazuje na njenu veliku zaraznu moć, a i štete koje ona nanosi u pčelarstvu.

Liječenje oboljelih pčela od nozemoze je u stvari sprječavanje parazitiranja tj. razvoja i razmnožavanja protozoa Nosema apis i Nosema ceranae u stanicama epitela srednjeg crijeva pčele. Na životni razvoj i reprodukciju ovog malog jednostaničnog, a veoma otpornog parazita utječe se putem njegovog domaćina peroralnom primjenom lijekova, a na sam njegov život utječe se djelovanjem na spore sterilizijacijom i dezinfekcijom pčelinjeg staništa.

Lijekovi ne mogu utjecati na spore nosema koje se nalaze van organizma pčelinjih jedinki. Dezinficijensi i termički postupci koji bi potpuno eliminisali spore nosema ne mogu se primijeniti na saće i pčelinju hranu kada se u tom saću nalazi leglo i još u prisustvu pčelinjih jedinki. Kod ovakvih okolnosti primjenjuju se postupci i upotrebljavaju dezinficijensi koji će sa manjim ili većim efektima dezinfikovati pčelinje stanište (uništiti spore nosema), a uz zanemarljive posljedice na pčelinje leglo, jedinke, hranu, vosak i pčelinje stanište uopće.

Potpuna dezinfekcija ili sterilizacija pčelinjeg staništa obavlja se izdvojeno od pčelinje zajednice. Pčelinje stanište iz pčelinje zajednice odvaja se u fazama određenim manipuliranjem pčelinje zajednice i njenog staništa. Prevješavanjem ramova sa saćem u kojem se nalazi pčelinje leglo, hrana a i pčele, postiže se postupno izdvajanje cjelokupnog pčelinjeg staništa od pčelinje zajednice, a u cilju njegove potpune dezinfekcije ili sterilizacije. U ovakvim uslovima istovremeno se vrši i djelomična, tj. manje učinkovita dezinfekcija hemijskim sredstvima sa manje štetnim posljedicama po leglo, pčele i pčelinju hranu.

Ovisno o životnom periodu pčelinjih zajednica, tj. godišnjem dobu, različite su mogućnosti zaustavljanja i liječenja bolesti, a naročito eliminisanja njenih uzročnika pa time i liječenja oboljele pčelinje zajednice.

 

Zaustavljanje razvoja i prenošenja bolesti

Oboljelu pčelinju zajednicu treba isključiti iz proizvodnje, a leto njenog staništa smanjiti da se umanji opasnost od grabeži i prenošenja bolesti na druge pčelinje zajednice. Buduća tretiranja, a koja će biti veoma česta, treba obavljati pravilno, veoma brzo, pažljivo i precizno, kako bi se postigli željeni efekti liječenja, a izbjegle mogućnosti prenošenja bolesti na druge pčelinje zajednice. U cilju zaustavljanja razvoja bolesti, oboljelu pčelinju zajednicu treba “dovesti na mjeru”, odnosno iz njenog staništa odstraniti sve ramove koji nisu zaposjednuti pčelama i pčelinjim leglom. Pčelinju zajednicu tretirati odgovarajućim lijekom, tako da se po svakoj ulici pčela špricom dozira lijek i to direktno po pčelama ili da se špricom dozira u pčelama napadnuti dio pogače.

Postupak treba ponavljati svakih 5 – 7 dana sve dok vremenski uslovi ne omoguće da se pristupi postupku eliminiranja uzročnika iz pčelinjeg staništa. Pčelinju zajednicu treba utopliti novinskim papirom preko poklopne daske ispod krova, a ventilacijom uspostaviti dobru aeraciju u njenom staništu, koristeći prvenstveno mrežu na podnici.

Nepotpuna dezinfekcija

Nepotpuna dezinfekcija pčelinjeg staništa u prisustvu ukupne pčelinje zajednice (pčela, pčelinjeg legla, hrane) vrši se takvim dezinficijensima koji manje štetno djeluju na pčelinje jedinke, leglo i hranu. Najčešće se upotrebljavaju dezinficijensi na bazi joda (Nozecid, Nosestat i sl.) koji se rastvaraju u mlakoj običnoj vodi pa se cjelokupna zajednica i njeno stanište blago orosi pomoću ručne prskalice. Nepotpuna dezinfekcija primjenjuje se i u postupku prevješavanja gdje je način nepotpune dezinfekcije potpunije obrazložen, a što je sastavni dio liječenja pčelinje zajednice. Ovim postupkom znatno se usporava razvoj bolesti u zajednici, potpuno se ne zaustavlja već odlaže, a sama primjena je ovisna o vremenskim faktorima.

Popuna dezinfekcija

Eliminisanje uzročnika iz pčelinje zajednice

Postupak eliminiranja uzročnika nozemoze iz pčelinje zajednice zahtijeva složene aktivnosti pčelara, jer se iz staništa i pčelinje zajednice moraju potpuno eliminisati dobro otporne spore noseme. Potpuno eliminisanje obavlja se termičkim postupcima ili hemijskim sredstvima. Prisustvo pčela, legla i hrane ograničava istovremeno i u fazama u vremenskom intervalu od 25 dana za koje vrijeme pčelinja zajednica mora biti pod terapijom.

Prva faza

Prva faza eliminisanja spora nosema iz staništa podrazumijeva odstranjivanje ramova iz staništa na kojima nema legla. Bolesna zajednica zajedno sa svojim staništem se izmjesti sa svog postolja, a na njeno mjesto se postavi drugo, potpuno čisto stanište. Iz bolesne zajednice vade se samo oni ramovi sa pčelama na kojima pčele obavljaju svoje reproduktivne aktivnosti pa se prenose u novo pripremljeno i tek postavljeno pčelinje stanište. Svi ti ramovi oboljele zajednice uglavnom mogu stati u jedno tijelo – nastavljaču, a većinom je njihov broj manji od 10 ramova. Naravno, na jednom od tih ramova je i matica, a na njemu je i najveći broj pčela. Pčele sa preostalih ramova stresu se na zemlju, odakle one same uđu u svoje sada novo stanište, koje se nalazi na istom, odnosno starom mjestu.

Uveče, uoči toplog i sunčanog dana, bolesnoj zajednici se da šećerna otopina spravljena od 1/3 litra neprokuhane friške sirutke (žešće) i 1/2 kg šećera. Pčele ovu otopinu nerado uzimaju pa je treba dati u izazovnoj hranilici, najbolje u galonu odmah na satonoše ili u najlonskim. vrećicama.

Sa preostalih ramova izvrca se med, a ramovi sa saćem se podvrgnu potpunoj dezinfekciji, odnosno steriliziranju spora nosema. Ukoliko zajednicu prethodno nismo tretirali lijekovima, med se može koristiti u ljudskoj ishrani, jer spore noseme apsolutno ne mijenjaju kvalitetu i zdravstvenu ispravnost meda. Med nije dobro davati pčelama, ali je moguće uz uslov da se prethodno podvrgne zagrijavanju do tačke ključanja.

Ovim postupkom završili smo prvu fazu eliminisanja uzročnika (spora Nosema apis i Nosema ceranae) iz staništa pčelinje zajednice i pripremili pčelinju zajednicu za postupak njenog prevješavanja.

Postupak prevješavanja

Kada vremenski uslovi omoguće istovremeno prevješavanje i dezinfekciju, odnosno kada temperatura zraka bude iznad 16 °C pristupa se istovremeno prevješavanju i prvoj privremenoj dezinfekciji svih sada preostalih ramova sa ukupnim sadržajem pčela, legla, meda, kao i unutrašnjih stjenki staništa, a naročito poklopne daske i podnice, bez obzira što smo u prethodnom postupku zajednici zamijenili pojedine elemente njenog staništa.

Dezinfekcija se vrši mlakom suspenzijom vode i nekog od hemijskih sredstava, odnosno dezinficijenasa na bazi halogenih elemenata, a najbolje joda. Mnogi proizvođači ovim sredstvima pripisali su i svojstva lijeka za nozemozu. Međutim, njih treba prvenstveno posmatrati samo kao dezinfekciona sredstva i primjenjivati ih u skladu sa uputstvima za dezinfekciju. U ova sredstva i u ovom postupku se ne dodaje šećer. Doziranje se vrši prskanjem pod pritiskom u vidu magle, tako da se umiju svi dijelovi staništa kao i ramovi sa leglom i pčelama. Nakon ovog tretiranja potrebno je dodatno utopliti zajednicu. Sljedećeg dana u prijepodnevnim satima pronađemo maticu i izmjestimo je na prazno, čisto saće pripremljeno u drugom čistom staništu, a koje se sastoji samo od podnice i jednog tijela (nastavka) u koji stresemo mlade pčele sa jednog, eventualno dva rama. Ovo novo stanište (podnicu i tijelo) postavimo na mjesto prethodnog. Na njegovo tijelo postavimo matičnu (Hanemanovu) rešetku, a na rešetku postavimo preostali dio tretirane pčelinje zajednice, odnosno tijelo u kojem se nalaze ramovi s leglom i pčelama. Na matičnoj rešetki i iznad nje ne smije biti otvoreno leto. Potpunu dezinfekciju ramova na kojema se nalazi leglo nismo mogli izvršiti pa smo ovim postupkom takve ramove sa pčelama prevješali, odnosno matičnom rešetkom izdvojili iz plodišta, a buduće reproduktivne aktivnosti zajednice odredili i ograničili na čistom nezaraženom odnosno dezinfikovanom saću. Ovo čisto saće se neće nanovo inficirati ukoliko pčele svakodnevno opće s prirodom i ukoliko smo u prvoj fazi, a prije prevješavanja kod pčela, iznudili dijareju neprokuhanom sirutkom.

Druga faza

Druga faza eliminisanja uzročnika iz zajednice podrazumijeva oduzimanje iz staništa ranije prevješenih ramova i zamjenu matice.

Oduzimanje prevješenih ramova

Po izlijeganju pčela iz prevješenih ramova, a najkasnije peti dan od zadnjeg tretiranja ljekovitim sirupom, iz staništa odstranjujemo matičnu rešetku i cjelokupno gornje tijelo u kojem se nalaze svi ranije prevješeni ramovi. Sa njih otresemo pčele. Iz ovih ramova se izvrca med pa se zajedno sa tijelom i matičnom rešetkom podvrgnu potpunoj dezinfekciji. Izvrcani med se zagrijava do tačke ključanja kako bi se u njemu ubile, odnosno sterilisale spore nosema, pa se takav pčelama može dati u prihrani. Kada med jednom proključa on neće provrijeti (ukisnuti) pa se može dugo čuvati. Ako med nismo zagrijavali do tačke ključanja on se pčelama ne smije davati, jer u njemu spore nosema mogu preživjeti i godinu dana.

Zamjena matice

Zamjena matice se obavlja nakon liječenja pčelinjih jedinki i nakon postupka prevješavanja. Maticu je najlakše zamijeniti metodom prevare pčela, a ova metoda ima dva jednako efikasna načina.

Prvim načinom staru maticu sa rama izbacimo na zemlju drvcetom šibice pa je i sa zemlje eliminišemo, a odmah potom sa rama oplodnjaka istim postupkom matica se izbaci na ram, po mogućnosti na isto mjesto gdje je bila stara matica. Oplodnjak, odnosno zajednicu gdje je bila nova matica, treba udaljiti najmanje 3 km od tretirane zajednice ili te pčele pridružiti drugoj zajednici klasičnim spajanjem preko novinskog papira postavljenog između matične zajednice, ali ne i drugim metodama koje omogućavaju da veći broj pridruženih pčela odmah i slobodno napusti novu zajednicu.

Drugi način se primjenjuje kod dodavanja matice koja je prethodno bila u kavezu. Staru maticu iz zajednice odstranimo istim postupkom kao kod prvog načina. Sve pčele koje se u tom momentu nalaze u zajednici na ramovima pomoću prskalice okupamo mlakom rjeđom vodo-šećernom otopinom (2-3 :1). Maticu, još dok je u kavezu na isti ili sličan način polijemo u vodo – šećernoj otopini pa je iz kaveza ispustimo na ram i tako je pridružimo tretiranoj zajednici.

Potpuna dezinfekcija

Potpunu dezinfekciju tj. eliminisanje spora nosema u pčelinjoj zajednici nije moguće obaviti u prisustvu legla pčela i meda pa se u tom cilju metodom prevješavanja i u fazama izdvajaju elementi pčelinjeg staništa i izvan zajednice podvrgavaju potpunoj dezinfekciji, odnosno sterilizovanju termičkim i hemijskim postupcima.

Termički postupci

Termički postupak sterilizacije podrazumijeva uništavanje živih uzročnika (suhim) zagrijavanjem ili (na mokro) kuhanjem predmeta i stvari u vodi na kojima se uzročnici nalaze a na temperaturi koja je za uzročnike životno nepodnošljiva. U konkretnom zahtjevu, za potpuno uništavanja spora nosema potrebna je temperatura od 60 °C u neprekidnom vremenskom intervalu dužem od pola sata. Do 3% kaustične sode (NaOH) u vodi na temperaturi ključanja u cijelosti se eliminišu spore nosema. Sam postupak je uslovljen prethodnim odvajanjem saća sa ramova. Temperatura veća od 90 °C uzročnike trenutno uništava. Neki autori tvrde da direktna sunčeva svjetlost (sama svjetlost) uništava spore nosema za 15 do 32 sati. Nije mi poznato da je ova tvrdnja u nauci potvrđena.

Zagrijavanje na suho na većim pčelinjacima obavlja se u specijalno pripremljenim komorama. Na manjim pčelinjacima najčešće se predmeti za sterilizaciju opaljuju (raskužuju) plinskom lampom. Postupkom na mokro, predmeti za sterilizaciju se podvrgavaju vodenim parama ili najčešće otkuhavaju u običnim kazanima ili specijalnim komorama.

Termičkim postupcima ne može se izvršiti sterilizacija saća a da se saće ne ošteti, pa se ramovi sa saćem podvrgavaju hemijskim postupcima.

Hemijski postupci

Hemijska dezinfekcija se obavlja različitim hemijskim sredstvima. Do sada nisu poznata takva hemijska sredstva koja bi bila pogubna za spore protozoe nosema a da istovremeno nemaju negativno dejstvo na višestanične organizme, dakle na pčelinje leglo i odrasle pčelinje jedinke. Naravno, ima takvih hemijskih sredstava koja su manje ili više pogubna za nosemu u odnosu na pčelinje leglo i odrasle pčelinje jedinke. Dezinfekciona sredstva koja su na bazi do 3 % joda nemaju jako negativno djelovanje na pčelinje leglo i pčelinje jedinke, a manje – više su pogubna za mnoge mikroorganizme. Dokazano je da  spore nosema nisu otporne na direktan kontakt s jodom, a poznato je da se jod, naravno u malom koncentratu, nalazi u medu. Upravo iz tih razloga u praksi se najčešće upotrebljavaju dezinficijensi na bazi joda, ali u različitim koncentratima, a što je ovisno o tome da li se dezinfekcija pčelinjeg staništa obavlja u prisustvu legla, pčela i hrane ili izdvojeno. Iz istih razloga za dezinfekciju se upotrebljavaju i mravlja kiselina, hidrogen i formalin. Ovdje je bitno naglasiti da se pomenuta hemijska sredstva ne mogu koristiti kao lijekovi za liječenje pčelinjih jedinki, već su to isključivo sredstva za živu dezinfekciju. Neki autori tvrde da voda uništava spore nosema ako su vodi izložene 35 – 50 časova. Ova tvrdnja nema naučne pretpostavke, naprotiv, spore nosema u vodi mogu dugo preživljavati.

Od svih hemijskih sredstava za dezinfekciju pčelinjeg staništa u praksi se najčešće koristi sirćetna kiselina (80 % obična, komercijalna, esencija, CH3COOH). Postupak dezinfekcije je jednostavan. Tijela (nastavljače pčelinjeg staništa) zajedno sa ramovima i saćem slože se jedan na drugi, a između njih (na satonoše) postavi se apsorbujući materijal (deblji karton, trulex ili sl.) u koji se nalije 150 ml 80% sirćetne kiseline po LR tijelu, pa se sva tijela zajedno oblože najlonskom folijom. Drugi način, a kojeg u praksi ja najčešće koristim, jeste da se sirćetna kiselina u odgovarajućoj posudi postavi na satonoše zadnjeg tijelo svakog boksa i na njega postavi prazno tijelo. Svi boksovi tijela sa ramovima se zajedno oblože folijom, tako da pare sirćetne kiseline oplakuju i vanjske stjenke tijela. Pare sirćetne kiseline su teže i padaju ka dolje oplakujući sve dijelove tijela, ramova i saća. Sirćetna kiselina nagriza željezo, pa mnogi autori preporučuju da se žica u ramovima zaštiti voskom. Ipak i tako oštećene žice mogu zadovoljiti svoju funkciju, s obzirom na to da se, u pravilu, svake treće godine zamjenjuju novim u postupku pretapanja saća.

Moj način sprječavanja rojenja

Piše: Ekrem Karahodžić

Rojenje pčela je njihov prirodni nagon za razmnožavanje u cilju opstanka pčela kao vrste. Rojenje je zapravo dijeljenje pčelinje zajednice na dva ili više dijelova tako da jedan dio pčela izletnica izađe sa starom maticom iz svog staništa i formira novu zajednicu.

Naša medonosna pčela Apis mellifera carnica u rojevni nagon ulazi kada se u pčelinjoj zajednici izjednači brojnost otvorenog i zatvorenog legla. U pčelinjoj zajednici tada već ima trutovskog legla, a i trutova. Pčelar u ovoj fazi ne uočava tu pojavu sve dok se ne pojave matični počeci pa čak i dok matica u njih ne položi jaja. Većina pčelara rušenjem matičnjaka radi Sizifov posao i uzaludno pokušava spriječiti rojenje. Veoma je bitno naglasiti da je za sve vrijeme dok je pčelinja zajednica u rojevnom nagonu njen radni elan znatno smanjen.

Savremenim načinom pčelarstva, odnosno pojavom pokretnog saća, pčelari svojom tehnologijom sprječavaju prirodno rojenje pčela u cilju ostvarivanja većih prinosa meda i drugih pčelinjih proizvoda. Naime, pčele koje se roje, u istoj godini, a u našim klimatskim i pašnim prilikama ne mogu ostvariti višak meda i drugih pčelinjih proizvoda, pa rojenje kao takvo nije poželjno. Razmnožavanje pčelinjih zajednica u savremenom pčelarstvu isključivo se vrši vještačkim razmnožavanjem u precizno planirano i određeno vrijeme. Za sprječavanje rojevnog nagona u konačnici rojenja u praksi se primjenjuju različite manje ili više uspješne metode. Zajednička osnova svih tih metoda jeste proširivanje radnog prostora u cilju stvaranja uslova za aktivan rad pčela u svim životnim fazama njihovog radnog angažmana. Rojevni nagon, radni angažman i proširivanje radnog prostora su u stalnoj i veoma uskoj međuovisnosti. Tako da se u većini slučajeva velikim proširenjem ne može kvalitetno utjecati na sprječavanje rojevnog nagona već isto mora biti prilagođeno i određeno prema svakoj pčelinjoj zajednici ponaosob.

Svi ovi parametri su u svakodnevnoj promjeni pa je pčelar u nuždi da veoma često, a najmanje svakih 5-7 dana kontroliše svaku pčelinju zajednicu kako bi spriječio njeno rojenje. Pčelari sa velikim brojem pčelinjih zajednica nisu u mogućnosti na vrijeme pregledati i poduzeti potrebne radnje. Naravno, to rezultira gubicima.

Kroz svoju dugogodišnju pčelarsku praksu riješio sam sprječavanje rojevnog nagona i rojenja prosto i veoma efikasno. Toplo ga preporučujem svim pčelarima, a naročito pčelarima sa velikim brojem pčelinjih zajednica.

Moj način sprječavanja rojevnog nagona i rojenja

U našim klimatskim uslovima pčelinje zajednice svoj optimum razvoja postižu pred bagremovu pašu. U tom periodu, a u mojoj tehnologiji pčelarenja, plodišta i medišta su razdvojena Hanemanovom rešetkom. Plodišni prostor je na podnici, u jednom tijelu na kojem je Hanemanova rešetka. Medišni prostor je na jednom, a najčešće na više tijela iznad Hanemanove rešetke. Kada pčelinja zajednica uđe u rojevni nagon tada medišna tijela postavljam na podnicu (na mjesto plodišta), na ta medišna tijela, a umjesto Hanemanove rešetke, postavljam uramljenu žičanu mrežu s otvorom (letom) u ramu na istom mjestu gdje je bio i otvor (leto) na Hanemanovoj rešetki. (Ove aktivnosti Belčić primjenjuje u svojoj metodi priprema pčelinjih zajednica za glavnu pašu.) Ako nemamo uramljenu žičanu mrežu stavljamo samu mrežu ispod uramljene Hanemanove rešetke.

Nakon dva izletna dana sve vraćam u prvobitni položaj. Za to vrijeme iz plodišta koje je bilo iznad medišta izašle su sve pčele izletnice i ušle u medište. U plodištu, pored matice, ostale su samo mlade kućne pčele. U ovakvim okolnostima njima je ostavljen velik prostor i sve kućne aktivnosti, a pored toga našle su se u potrebi da prijevremeno obavljaju poslove pčela izletnica kako bi sebi obezbijedile potrebnu vodu ali i hranu. Ova nova situacija dovela je pčelinju zajednicu do toga da u ovim izmijenjenim okolnostima odustane od rojevnog nagona bez obzira u kojoj je fazi bio. Pčele su nakon feromonske obavijesti matice porušile eventualno započete pa i zatvorene matičnjake. Dakle, pčelinjoj zajednici je prekinut rojevni nagon, odustala je od rojenja i vratila je svoje radno raspoloženje.

Ljekovita pogača je velika pčelarska zabluda

Piše: Ekrem Karahodžić

Da li je cijena pčelarskog neznanja ukalkulisana u cijenu ljekovitih pčelinjih pogača? 

Naučni radnici iz oblasti pčelarstva i pčelari imaju jedinstven stav o primjeni pčelinjih pogača u pčelarstvu. Ovi prvi (naučni radnici) svojim naučnim radovima i analizama
dokazali su sve negativne pojave primjene pčelinjih pogača na život pčelinjih jedinki i pčelinju zajednicu. Nesumnjivo su dokazali da pčelinje pogače u ishrani pčela utječu na dužinu života pčelinjih jedinki (kraće žive), na osnovu čega tvrde da je pčelinja pogača u ishrani pčela VELIKO ZLO. Ovi drugi (pčelari) ne osporavaju naučne spoznaje i oni tvrde, na osnovu pčelarske prakse, da su pčelarske pogače NUŽNO ZLO. Dakle, pčelari ne osporavaju naučno dokazane tvrdnje, ali većina ih u praksi ne uvažava. Pčelinje pogače su sastavni dio hrane njihovih ljubimaca.
Neki pčelari svojim pčelinjim zajednicama daju pogače u svim njihovim životnim periodima
(tokom cijele kalendarske godine). Drugi pčelari, koji su u „manjoj nuždi“, pčelinje pogače
dodaju pčelama u njihovom najtežem životnom periodu – periodu prezimljavanja (period
mirovanja) ili još u periodu priprema za zimu. Dakle, oni su deklarativno saglasni sa naučnim spoznajama i dobrom pčelarskom praksom. Međutim oni, iz njima poznatih razloga, to ne uvažavaju pa daju pogače pčelama kada su pčelama od veće štete nego koristi pa su tako njihove pčelinje zajednice konstantno u VELIKOM NUŽNOM ZLU.

Pčelinje pogače se pčelinjim zajednicama u našim klimatskim uslovima daju krajem mjeseca februara na satonoše i samo tada pčelama mogu biti od veće koristi nego štete.
Na tržištu balkanskog prostora nalaze se i „ljekovite pčelinje pogače“. Proizvođači tih pogača tvrde kako liječe i preventivno djeluju na neke pčelinje bolesti, a naročito na dobro
rasprostranjenu, prikrivenu i veoma zaraznu bolest NOZEMOZU. Cijena ovih pogača je veća od cijene običnih (stimulativnih) pogača. Uistinu, ova razlika u cijeni jeste cijena pčelarskog neznanja.

Ogromno i nemjerljivo je neznanje svih “stručnjaka” koji preporučuju da se lijekovi za bilo koju zaraznu pčelinju bolest daju preventivno. Preventivno se ne liječe pčele. Oni koji to
znaju, a mnogi znaju, imaju samo jedan cilj, a to je kako da ostvare profit na našoj pčelarskoj nevolji. Oni, ustvari, da bi ostvarili ekonomsku dobit apsolutno i ne misle o našim pčelama i nama pčelarima.
Šećerno-medna pogača nije pomoćna komponenta za bilo koji lijek ili ljekovitu supstancu koji djeluju na spore nozemoze u organizmu pčele. Svi poznati registrovani lijekovi za nozemozu, za veoma kratko vrijeme, razgrađuju svoja ljekovita svojstva u pčelinjim pogačama.

Pored toga, bitno je naglasiti da lijekovi za nozemozu na bazi joda i njegovih izotopa, a koji se nalaze na našem tržištu te koji se dodaju u pčelinje pogače, ne mogu da djeluju na spore nozemoze u organizmu pčele. Oni mogu poslužiti kao sredstvo za tzv. živu dezinfekciju pčela, legla i pčelinjeg staništa. Važno je naglasiti da u pčelarskom svijetu van balkanskih prostora jod i lijekovi na bazi joda se ne koriste kao lijekovi, već isključivo kao sredstvo za nepotpunu živu dezinfekciju.

Odgovarajući lijekovi se ipak mogu špricom dozirati i u pčelinje pogače, ali isključivo onda kada je pogača već dodata pčelama te kada je pčele počnu konzumirati. Odgovarajući lijek se dozira u „napadnuti“ dio pčelinje pogače.

Doziranje lijeka u pogaču

Vrijeme je da pčelari pripreme pčelinje pogače. Najsigurnije je da ih sami prave po nekim od mnogobrojnih ispitanih recepata. Pčelama će biti “slađe”, a pčelarima draže i neće imati sumnju koliko je u njima škroba i drugih pčelama nepovoljnih elemenata.

 

Vrste varoe

Piše: Ekrem Karahodžić

Nakon otkrivanja Varroae jacobsoni prvih sedamdesetak godina nisu vršena njena značajnija naučna istraživanja. Prvi opis ovog pčelinjeg parazita nakon njegovog otkrića 1904. godine zabilježen je 1958. godine u Japanu.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je varoa već prouzrokovala velike štete zapadnoj medonosnoj pčeli – Apis melliferi, intenzivirana su njena naučna istraživanja. Istraživanja su vršena uglavnom na varoama koje parazitiraju na Apis melliferi gdje varoe inače ima više pa je bilo jednostavno pronaći varou za razliku od varoa koje parazitiraju na istočnoj pčeli – Apis cerani. Zapaženo je da je varoa koja parazitira na Apis melliferi krupnija od varoe koja parazitira na Apis cerani. Ova razlika obrazlagana je povoljnijim uslovima parazitiranja varoe na Apis melliferi koja je i krupnija od Apis cerane. Utvrđene su i velike različitosti godišnjeg prirasta varoa među zajednicama Apis mellifere i Apis cerane. Na Apis melliferi znatno je veći godišnji prirast varoa nego na Apis cerani, tako da varoa svake godine pčelinjim zajednicama Apis mellifere nanosi velike, ogromne štete, dok pčelinjim zajednicama Apis cerane ne pričinjava znatnu štetu. Ove različitosti obrazlagane su genetskom neotpornošću naše pčele Apis mellifere koja nije razvila odbrambene mehanizme borbe sa neprirodno prispjelim parazitom. Zatim, razlikom nivoa juvenilnog hormona na radiličnim i trutovskim larvama kod ove dvije vrste pčela (koji je na radiličnim larvama Apis cerana tako nizak da slabo stimulira ženku varoe da poleže jaja), a kojeg ženka varoe mora sa hranom unijeti u svoj organizam kako bi započela odlaganje plodnih jaja. S druge strane, odrasle pčelinje jedinke Apis cerane odstranjuju velik procenat varoa iz svog legla i sa svog tijela. Pretpostavljano je da je Varroa jacobsoni na svom novom domaćinu zatekla idealne uslove za svoj životni razvoj, a naročito za razmnožavanje. Različit godišnji prirast varoe u pčelinjim zajednicama zapadne pčele Apis mellifere utvrđen je u različitim oblastima (arealima) njene rasprostranjenosti. Ove različitosti obrazlagane su genetskim razlikama medonosnih pčela Apis mellifere u pojedinim oblastima njene rasprostranjenosti.

Na osnovu ranijih naučnih ispitivanja varoe u Evropi bila su poznata dva genetski različita tipa Varroe jacobsoni i to: R tip (Ruski ili GER tip) i J tip (Japanski tip). Američki istraživači (Delfinado – Bakar i Houck) otkrili su različitosti u veličini tijela, broju i položaju dlačica kod varoa iz različitih oblasti njene rasprostranjenosti i na osnovu tih različitosti i njihovog porijekla odredili 3 tipa varoa i to: A tip – varoa sa Apis mellifere evropskog porijekla, B tip – varoa sa Apis cerane i C tip – varoa sa afrikanizovanih sojeva Apis mellifere.

Međutim, 1994. godine australijski naučnik Denis Anderson utvrđuje da se varoa koja parazitira na istočnoj pčeli Apis cerani, opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni, ne može razmnožavati u leglu (zapadne) medonosne pčele Apis mellifere što daje sumnju da li su prethodne pretpostavke uopće tačne i pretpostavlja mogućnosti postojanja više vrsta varoa.

Višegodišnjim istraživanjima varoe koja je doktor Denis L. Anderson iz Canberre (Australija) vršio na varoama širom svijeta od 1989. do 1999. godine potvrđene su velike genetske razlike kod varoa koje parazitiraju na pčelama u različitim oblastima (arealima) njihove rasprostranjenosti. Opsežnim ispitivanjima varoa na Apis cerani širom Azije i na Apis melliferi u 32 zemlje svijeta potvrđeno je da varoa koja parazitira na istočnoj pčeli Apis cerani opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni apsolutno ne može da se razmnožava na leglu zapadne medonosne pčele Apis mellifere. Ovim istraživanjima utvrđene su genetske i biometrijske različitosti kod varoa u pojedinim oblastima (aeralima) njene rasprostranjenosti gdje su bile primjetne i velike virulencijske razlike očitavane na njihovim domaćinima. Molekularnom metodom dokazao je 20 različitih tipova varoe koje su se i biometrijski razlikovale. Kako su se lanci (nizovi) DNK znatno razlikovali, D. L. Anderson i J.W.H. Trueman tipove varoa razvrstali su u grupe, a grupe u pet vrsta. Na Apis melliferi utvrđena su samo dva tipa varoe i to Koreja tip (ranije nazivan Ruski tip) i Japan/Tajland tip (ranije naziv Japanski tip), u Evropi je dokazan samo Koreja tip. Oba tipa varoe sa Apis mellifere biometrijski (veličinom i oblikom tijela) međusobno se značajno ne razlikuju i nemaju velike genetske razlike. Međusobno se mogu ploditi pa su svrstane u jednu vrstu Varroa destructor – velika varroa (Anderson, Trumean 2000). Vrsti Varoa jacobsoni (Oudemans 1904) pripada Malezija-Indonezija tip. Njeno ime se ne može mijenjati u skladu sa uzansama o biološkim istraživanjima, ali joj je pridružen pridjev “mala varroa”. Pored ove dvije vrste varoa do sada su određene još dvije vrste i to Varroa underwoodi (1987) i Varroa rindereri (1996), dok petoj vrsti koja je evidentirana svojim različitostima, a rasprostranjena na Apis cerani na području Filipina još nije usaglašeno njeno ime.

Kako je dokazano da Varroa Malezija-Indonezija tip koja parazitira na istočnoj pčeli Apis cerani, opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni, apsolutno ne može da se razmnožava na leglu zapadne pčele Apis mellifere nesumnjivo se može zaključiti da se sva dosadašnja ispitivanja varoe vršena na Apis melliferi ne odnose na varou vrste Varroa jacobsoni (Oudemans 1904). Uvažavajući nova naučno potvrđena saznanja da na Apis melliferi parazitiraju samo dva tipa varoa i da oba pripadaju jednoj vrsti varoa Varroi destructor – velika varoa (Anderson, Trumean 2000) ukazuju na činjenicu da su se sva dosadašnja ispitivanja varoe na Apis melliferi odnosila samo na ovu vrstu varoa.